Bh. svakodnevnica

 Federalni radio; četvrtak; od 21 do 22

Veličina i stvaralački duh Elvira Cibre nemjerljivi su. Svi dosadašnji pokušaju kojekakvih autora, nakon slušanja   Muzičke klinike su samo pokušaji.  Vrhunska dramaturgija ovog remek-djela nadmašuje u velikom prosjeku sve dosadašnje dramaturške pokušaje, dokumentarno-dramskog programa. Autor na nenapadano nametljiv način, slušaočeve uši i pažnju veže za emisiju od prve do posljednje sekunde. Nezapamćenom , profesionalizmu i stručnosti u prilog govori činjenica da autor iz emisije u emisiju unosi neobičnu novinu, godinama gradi imidž, marljivo radi, stvara, a iz njegovog finalnog muzičkog izričaja, prepoznaje se želja da on zapravo želi da bude još bolji, ako od boljeg postoji bolje.

Nemjerljiv doprinos ovom muzičkom projektu, svakako daju Cibrini saradnici koji su svojim ne malo zapaženim angažmanima ostavili pečat  na  Muzičkoj klinici. Tu prije svih treba spomenuti: Hašu Kurspahić, dugogodišnju Cibrinu saradnicu, inače pčelu radilicu Radija Federacije, koja uvijek iznova slušaoce iznenadi svojom ulogom, zatim Gorana Polića, cijenjenog spikera, velikog čovjeka, filantropa, koji se svojim gromkim, ali iznimno  jasnim tenorom izvrsno uklopio u mozaik ordinacije. Ne smijemo zaboraviti ni cijenjenog profesionalca Adnana Botu, široj javnosti, akademskoj ali nadasve građanskoj, poznatijeg kao tonskog realizatora Radija Federacije, diku i uzdanicu tehnike, koji se svojom ulogom nametnuo kao osoba koja slušaoce veže za radio-prijemnike.

Svakako ne smijemo izostaviti i druge saradnike, recenzentu manje poznate, ali ni u kom sličaju zanemarive, šta više izuzetno značajne, a o kojima zasigurno autor Elvir Cibra zna mnogo više i ima mnogo više za reći u ekstremno profesionalnom smislu. Kao zaključak, autoru možemo poželjeti još mnogo emisija i dalji uspješan rad.

Novinarske standarde danas ne ruše samo političke elite, loše informisani novinari, nenezavisno novinarstvo... Novinarske standarde danas ruše PINK sa Farmom, OBN sa armijom debila i idiota kojima su dali da se zovu novinarima, te HAYAT sa muzičkim anti/talentima, koji sa muzikom koja do besvijesti traje pri proglašenju nečega, te jadnike ubija u pojam.

PINK-ova Farma nije više iritantna. Ona je i gore od degutantna. Nepojmljivo je i žalosno da po cijeli Božiji dan, PINK gledaocima servira, šta, u tamo nekoj kući, radi grupa idiota i što je neizmjerno žalosno i tužno i sramotno kako u centar pozornosti stave osobu sa umanjenim sposobnostima. A ljudi se tome smiju.

OBN sa vulgarnom i nimalo seksi vremenskom prognozom, ostavio je normalne djevojke bez posla, kako bi tamo nekoj kobilčini Lani dao priliku da stenje i mlati gluposti. O Red karpetu neću, da ne bih ograisala, a Big mama haus, minijatura Big brothera, iz sezone u sezonu crpi ublehe i besposličare, izvučene iz ko zna kakvih socioloških udruga. Žalosna omladina bez posla i perspektive, dođe na OBN, postane model, i riješi sve probleme ovog svijeta. Tako sramoti sebe, mamu, sestru u najmanju ruku, trpi uvrede i poniženja Bože mi oprosti, nakaze nekog modnog gurua i anoreksične voditeljice svega i svačega. Al' šta će jadna omladina, kad nema posla i perspektive u zemlji.

TV HAYAT je zaista prečešljao sve muzičke talente po zemlji, pa sad očito traga za antitalentima, s obzirom na to, da ta djeca ne znaju ništa drugo, do pokušavati imitirati Hanke, Hakale, Kokete, Indire, Jane , Ćane, a poneko se drzne i pokvariti pjesmu Toše Proeskog, zbog čega se momak, nek mu je lahka zemlja, prevrće u grobu. Još su gori voditelji i žiri, koji do beskraja uz iritantnu muziku, te nesretnike drže u neizvjesnosti, što nema apsolutno nikakvog smisla i što je sigurno posao za dobrog psihologa.

ONO malo vijesti i informative što je ostalo i što se ubogi novinari  slomiše ganjajući kojekakve izjave i najave, ni to ne možeš u miru gledati. Platiš pretplatu šest maraka i onda ti Javni servis servira, umjesto centralne informativne emisije Dnevnik, nogometnu utakmicu engleske premijer lige. Nek država gori, važna je utakmica. Pa,.... Bože moj, i tako se bježi od stvarnosti.

Nema većeg grijeha od otkrivanja tuđe sramote, ali ono što u OBN-ovom „Red karpetu“ vidimo, ne zove se sramotom, već genetskom greškom blago rečeno. Sadržaj ove kretenske emisije ruši sve moguće i nemoguće standarde u novinarstvu po nepismenosti. 

Naprosto je grehota slušati neartikulisano naricanje i natezanje novinara imenom i prezimenom Aldin A.. Taj nesretni dječak, em je evidentno nespismen, polazeći od elementarnih afrikata, pa do hroničnog antitalenta za interpretaciju teksta, pa makar to bilo i naškrabano smeće o nekoj starleti. Cijeli sat, jadnik se muči čitajući tekst, koji mu je neko veoma loše redigovao, a o lektoru......pa nema ga. Najžalosnija je njegova sreća pri susretu sa folk pjevačicom Darom, da čovjeku bude prosto bolno. Još bolniji je način na koji ga posmatra i sa koliko zgražanja, tamo neki folk pjevač (ali očito ne toliko glup),  kada vidi da dečko ne samo da ne zna postaviti postaviti pitanje, nego ne zna ni šta bi ga uopšte pitao. Komercijalna televizija je toliko grohnula, da ne postoji ni minumum pristojnosti, niti bili čega, što bi normalnom čovjeku moglo biti ogledalo. Nažalost, sve samo ne loše, već očajne kopije tv-projekata sa zapada, i to kopije koje služe svemu ružnom, naopakom, i svemu što vodi neodgoju, zaglupljivanje i ljudskom potonuću. OBN-ov Red karpet je samo kap u moru medijskog smeća, počevši od PINK-ove farme, čije članove nedavno neka gospođa nazva crvenim kmerima (savršeno rečeno), pa do muzičkih talenata, koji su sve osim talenti. Svo to medijsko smeće na glup način udaljava čovjeka od realnosti. Insan zaboravlja jad, bijedu, neimaštinju, propale studente, penzionere, demobilisane borce, invalide, kreditno zaduženje kod MMF-a, koje će ko zna koje naše koljeno vraćati i neće vratiti. Insan se tako hrani od nauke i Boga osuđujućim sadržajima koje neko savršeno dobro podastire masi. I svi su sretni, nek ručak izgori sada je farma......

Jednom mi je davno nana pričala, kako je nekad davno jedan stari hodža govorio o televiziji: „Pojaviće se kutija u kojoj će biti prikaze i šejtani(sotone), a narod će u njih gledati ko lud.“

Zar OBN-ov Red karpet ne personificira upravo prikaze, šejtane(sotone), svjesno nepismene idiote koji od sebe prave majmune i nakaze, i od čega normalnom čovjeku dođe da nikad ne uključi TV. Al' neka ručak izgori sada je farma, joj saće mi i Red karpet.

Miris kiše na Balkanu je knjiga koju morate pročitati. Autorica zaslužuje sve pohvale za trud  koji je uložen u opis likova, njihovih života, djela i nedjela. Međutim, očajan je taj opis. Četvrti dan osvanuo je tmuran i kišovit. Sarajevo je utonulo  u svoju dobro poznatu maglu i vlagu. Miris kiše prodirao je u kuću.......

Ovo su rečenice koje priliče djeci od 14-ak godina. I ovo nije samo moje mišljenje, nego i mišljenje drugih. U nastojanju da održi historijski kontinuitet, Gordana Kuić se gubi, pokušavajući nam dočarati i približiti svakog lika pojedinačno. Prvo sam mislila da se radnja dešava retrospektivno, ali nigdje retrospektive. Sve je nedorečeno, a hronološki teče. Posebno  su patetične rečenice  koje se vežu za emocije ljubavi, i tamo neka ljubavna pisma. Sve su to otrcane  izjave i fraze, gore od španskih sapunica. Neki likovi se pojavljuju kao grom iz vedra neba. Površno i nejasno opisuje običaje sarajevskih muslimana, kršćana i jevreja. Čini se da je to sve usput negdje čula. Koliko su mi dosadni opisi Dostojevskog, toliko su mi klišeizirani opisi Gordane Kujić. Sredina je zakon. I love Adnrić, Jergović, Selimović. Ipak  vapim za i ostalim  djelima Gordane Kuić: Cvat lipe na Balkanu, Legenda o Luni Levi, Bajka o Benjaminu Baruhu, Smiraj dana na Balkanu Duhovi nad Balkanom

 Ako ostanete bez posla, procedura ponovnog prijvaljivanja na biro i ostvarivanja prava u Zavodu zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo su prava agonija.  Koliko zbog odvratne administracije i papirčina koje vam traže, toliko zbog nesposobne  službenice u birou. Deset dana sam se maltretirala i trošila svoje dragocjeno vrijeme, kako bih ostvarila ta praaaaaava, da bi nakon mjsec i pol sasvim slučajno službenica u banci mi rekla, da biro novčana sredstva ne uplaćuje na tekući, nego na žiro račun viza elektron karte. A  glupača u birou mi je samo rekla da donesem kopiju računa iz Raifaizen banke. Sad vadi novu karticu, stoj u redu 100 sati u banci, jer su službenici u Raifaizen banci kod Hitne nesposobni i lijeni. Ne znam kako zarade platu. Isti takvi su i u Federalnoj radio-televiziji, službenici, u zgradi iza one „Sivi dom“. Od 10 kancelarija u sred radnog vremena sve su prazne. A znate li koliko čekate u ZZO KS da ovjerite knjižicu? Sat. I padate u nesvijest. Fuj. Fuj. I tako ja isfrustrirana čekam 315 KM sa biroa, koje će idioti uplatiti na nepostojeći račun. Neće me vjerovatno ni kontaktirati kako bi mi rekli da ne mogu, jer oni to ne znaju. Tek kad im ja dam taj neki novu žiro račun.....možda će tad. Jao države jaooooooo.Fuj, fuj.........

Ljudski idiotizam smiksan sa kretenizmom izaziva ponekd bijes. Meni ovoga puta NE. Ovoga puta izaziva smijeh proistekao iz gluposti, laži, kompleksa i sl. Evo zašto: Kosa mi se na glavi diže od ideje „hajmo na Terme“ od nekih ljudi. Hoće na Terme. Naravno, ne zato što zaista žele da se sunčaju plivaju i sl, jer to s obzirom na broj ljudi koji se „brčka „ u Termama  na Ilidži je nemoguće, nego da bi se pohvalili kako im nije problem dati za gužvanje i patnju na super naguranom bazenu, 15 ili 17 maraka. „Pa što nije skupo“, najčešći je razlog za poziv. E onda se ne bih smijala, onda bih tu osobu „fljasnula“ kakvim tupim predmetom po toj glupoj glavurdi, da 1769 dana sluša cvrkut ptica nad glavom.  Jedva namiče kraj s krajem, a kofrči se,  i još se pati i razmišlja gdje se smjestiti.

Terme jesu „nice place to have  a fun“, ali zaista dati 15 ili 17 maraka, i gurati sa sa tolikom svjetinom, tražiti centimetar da spustiš makar stopalo, je totalno bezveze i mučenički. Plivanje je uglavnom misaona imenica. Pa mogu se cvariti i na balkonu. Ili sam ja „natrefila“ doći na taj bazen „u špici“ ili sam idiot, jer me taj bazen baš nervira.

Primitivizam je očito karakteristika ljudi na Balkanu. Ispoljava se na razne načine. Jedan od njih su fanatizirani nazovi navijači, naše nogometne reprezentacije. Nakon što je BiH pobijedila Belgiju, umjesto da slave na civiliziran način, naši fanatizirani nazovimo navijači, a zapravo je to gomila idiota, papaka i primitivaca, na najidiotskiji način počnu ispoljavati karakteristike neandertalaca. Vjerujem da su i neandertalci bili kulturniji i pribraniji.

Uredu! Pobijedili! Neka su, to je stvarno za pohvalu. A onda 10 metara od mene neki pijani idioti u Pofalicima (oko FDS) slave na način da pucaju ni manje ni više nego  iz vatrenog oružja. Po mojoj amaterskoj procjeni radilo se o pištolju (me detective). Seljak, papak, primitivac, pucaaaa....Slavi. Grupa nekih primitivnim pjandura iz Travnika napadne novinarsku ekipu. Slaveee..... To su jednostavno postupci  od kojih civiliziranom čovjeku ništa drugo ne preostane nego da kaže ma gonite se i vi, i nogometna reprezentacija  i Ćiro i svi. Idioti, papci, divljaci. Jedna lasta ne čini proljeće, a najbolji način na koji se  može odgovoriti takvim navijačima jeste revanš susret u Zenici i izgubljena utakmica . Takvi navijači ne zaslužuju pobjedu.

Ja još uvijek nisam shvatila zašto moju ulicu raskopavaju  tri hiljade osamstošezdesetpet (3865) puta. Dobro malo sam, možda, pretjerala.

Naime, nesposobni izvođači radova, bezbroj puta  „saniraju“ neke proklete vodovodne cijevi. Pa do sad su mogli pola Sarajeva  sanirati. Ali ne!!! Nakon što  makar jednom mjesečno izrove put, ostave rupu i blato makar 20-ak dana, smlate posao po principu samo da im iz šaka ispadne. Fljusnu nepravilno asfalt na tu rupu, za samo nekoliko dana ponovo sve ispočetka. I već tri godine od kako sam preselila u ulicu R.Boškovića, trpim izvođenje građevinskih radova i očito pranje novca, smiksano sa nesposobnošću izvođača radova. Ono što me iz cipela izbacilo ovog puta, jeste zakrpa na putu. Malo je reći da je to neko sfušerio. To je užas, katastrofa.

Samo nekoliko metara dalje popravljaju neku cijev pored rezervoara već stoljećima, kako bi zaustavili uzaludno šikljanje pitke vode. To je isti onaj rezervoar, pored kojeg je uginula mačka, razapeta u trnju. Jadnica! Nije mi jasno šta poprave, kad odmah narednog dana voda ponovo poteče. Zimi je non-stop led, ljeti voda odeeee......Eno ponovo teče. I niko ništa. Asfalt ponovo ispucao za manje od šest mjeseci. I sad će garrrrrrant ponovo doći da nešto popravljaju. Ma treba ih namlatiti lopatom po glavi!!!

Hartija iz Melburna!

Draga sestro!

Prvo da te upitam za zdravlje? I ako me ne interesuje! U australiji mi je kao bubrezima  u loju. Nek sam pobjegla od famelije, babe i majke pa kako god. Ovdje radim kao trak drajver a čoek mi taksira. Djeca idu u školu i mlogo him nedostaje Bosna. Sinoč nam je dolazijo enes begovič. Išli smo. Slikali smo se šnjime.

Et Allahimanet.

Odgovor:

 Brzojav od sebilja!

Prokleti Enes! Još klepa pare od bosanske sirotinje. E Boga ti stavite slike na fejsbuk, nek dušmane srce drmne. Keh... posra me golub... odoh pred Begovu ova govna sa sebe sprati. Pošalji te lovokradice, golubovi svakako nisu ugrožena vrsta. Fala!

Pozdrav od Begove!

Ovo što vidite na slici jeste mačka kod rezervoara u ulici R.Boškovića u Pofalićima. Ova jadna životinja umrla je u mukama provlačeći se kroz trnje i živicu. Danima već stoji u granju, skoro istruhla. Prečesti su prizori u Sarajevu da pored puta vidite pregaženu mačku, štene, goluba...i stoje na ulici danima, dok ih vjetar ili točkovi automobila totalno ne raznesu. Ovu mačku nije niko zgazio, ali se , eto, jadna, saplela u trnje i uginula u mukama.  Tužan primjer svakodnevnice.